Sinoć sam sam se, posle dužeg vremena našao sa Tsuyoshi-em. Tsuyoshi je prvi japanac kojeg sam upoznao kada sam došao ovdje prije skoro sedam godina. On je četiri godine mlađi od mene, znači kad smo se upoznali imao je 22 godine. Roker, pomalo metalac, dijete radničke klase. Prije 5 godina zaposlio se u jednoj građevinskoj firmi gdje radi i danas. Jučer smo se našli jer mu je sada godišnji odmor, tri dana, znači sutra se već vraća na posao. Tsuyoshi je poštenjačina, lega, čovjek koji živi skromno i radi mnogo. Međutim posao ga bukvalno ubija. Radi svaki dan osim Nedjeljom, mada nije rijetko ni taj dan da ga zovu na posao. Izgubio je cilj u životu i našao se u očajničkoj situaciji kada je u godinama u kojima više nije lako promjeniti posao i započeti novu karijeru a zna da psihički ne može izdržati tempo koji mu se nameće i da će, ukoliko nešto ne promjeni, izgorjeti.
Na žalost ovo je priča velikog broja mladih u Japanu, koji cijeli svoj život posvete poslu. Oni koji rade ono što ih zanima i što vole oni mogu biti zadovoljni i ispunjeni sa onim što rade, međutim takvih je danas malo a sve je više i onih koji traže posao dugi niz godina i pokušavaju sačuvati svoje samopouzdanje nakon desetina i stotina odbijenica i ne uspjelih razgovora za posao.
Leave a Reply